Nalazi se u najstrožem centru Novog Pazara. O vremenu njegove gradnje nema podataka, ali se pretpostavlja da potiče s kraja 17. ili početka 18. veka. Po svojoj arhitektonskoj koncepciji odstupa od klasičnih građevina ove namene, što ga čini posebno zanimljivim. I kod njega se jasno izdvajaju dve glavne grupe prostorija. Prvi deo, koji se sastojao iz prizemlja i sprata, služio je za smeštaj i prenoćište putnika. U njega se ulazilo neposredno sa ulice, kroz jedan dobro očuvan ulaz, čija su vrata okovana gvožđem. Za razliku od klasičnih hanova, koji su zbog bezbednosti imali sobe okrenute ka unutrašnjem dvorištu, sobe za prenoćište Amiraginog hana okrenute su prema ulici. U njih su se smeštali putnici, odnosno trgovci, zajedno sa poslugom, koja im je, najčešće tu pripremali i hranu. Iza ovog dela hana nalazi se drugi deo, mnogo prostraniji. On je prizeman i služio je kao štala za smeštaj kiridžijskih konja, mazgi i kamila. Zidan je kamenom i ćerpičem, sa dva reda drvenih stubova koji su prihvatali krovnu konstrukciju velikog raspona. U prostranom kompleksu hana nalazi se i niz zanatskih radnji, koje čine tradicionalni okvir ambijentalne vrednosti, a ujedno su i poslednji ostaci nekadašnje ,,tijesne čaršije», odnosno pešačke zone. Amir-agin han je jedan od retkih objekata ove vrste u Republici Srbiji, temeljno konzerviran 70-tih godina 20. veka.
Do oslobođenja Novog Pazara 1912. godine u gradu je bilo dosta hanova i mehana. Hanove su uglavnom koristili trgovci i putnici iz drugih krajeva, ali i ljudi iz okoline Novog Pazara, posebno za pijačni dan koji se održavao utorkom. U grad su dolazili ponedeljkom i noćivali u hanu, a konje ostavljali u štali hana. Siromašniji putnici su spavali i većim zajedničkim prostorijama, a bogatiji u odvojenim sobama. Na određenim rastojanjima i u znatnom broju, hanova je bilo i na trasama puteva koji su prolazili kroz Novi Pazar.